Otok Lokrum, prirodna oaza za dušu

Postoje ta neka mjesta na ovom svijetu gdje se priroda i povijest udružuju kako bi nas povele na putovanje kroz vrijeme sve do potpune prisutnosti u sadašnjem trenutku. Jedno takvo mjesto je otok Lokrum.

Dok se vijugavom cestom koja vodi s aerodroma približavate Dubrovniku, prvi pogled ne pada na njegov opjevani Stari grad, već na mistični i monumentalni otok Lokrum tik do njega. Poput neke tamnozelene krijeste na glavici od oštrih stijena, on naliči na šumu koja izranja iz mora, kao obećanje čiste prirode i potpune idile.

Ono što su parkovi za velike gradove – bijeg iz urbane vreve u mir prirode – to je otok Lokrum za Dubrovnik. Kad brod iz stare gradske luke uplovi u lučicu Portoč, gomile putnika napuštaju brod i kreću u pohod na otok. Već par trenutaka kasnije ta gužva nestaje, a otok se doima kao da je potpuno i samo vaš.

U samom srcu Lokruma naći ćete Benediktinski samostan Sv. Marije. U njegovom renesansnom klaustru, prošlost je toliko opipljiva da skoro možete zamisliti prve stanovnike otoka, benediktinske redovnike, kako obavljaju svoje svakodnevne poslove, šapćući si pritom u bradu ora et labora (‘moli i radi’, moto reda). Benediktinska opatija ustanovljena je ovdje 1023. godine; kako je ona jačala, tako je samostan rastao. Radišni redovnici živjeli su na otoku tijekom cijele godine stoljećima; obrađivali su zemlju, uzgajali voće i povće, masline i vinovu lozu, i bili uvelike neovisni.

Veliki potres koji je 1667. zatekao Dubrovnik duboko je ranio, oštetio i oslabio Grad, a naravno i otok. Stotinu godina kasnije, kako bi se oporavila gradska blagajna, odlučeno je da se otok proda. Papa Pio VI odobrio je zatvaranje samostana, pa su tada posljednji redovnici, tužni i razočarani, napustili Lokrum.

Za ovaj se događaj vezuje jedna legenda, ona o ukletom otoku, koju danas često prepričavamo kako bismo zabavili posjetitelje, i obeshrabrili gradsku djecu od pokušaja noćenja na otoku. Legenda kaže da su prije odlaska redovnici tri dana i tri noći kružili oko otoka sa svijećama okrenutim naopako; kapajući vosak na zemlju, izgovarali su kletvu za svakog tko otok pribavi za osobni užitak. Jedini način za poništiti prokletstvo? Skupiti sve kapljice voska s obala otoka.

Znatiželjni posjetitelji danas mogu saznati više o Benediktincima i njihovom načinu života ako posjete izložbu u prizemlju istočnog samostanskog krila. Druga izložba, na gornjem katu istog krila, podsjeća na recentnu povijest otoka. U popularnoj seriji Igra prijestolja, Lokrum je glumio grad bogatih trgovaca, Qarth. To ga je zauvijek upisalo na mapu Sedam kraljevstva, pa danas rijeke entuzijastičnih obožavatelja dolaze na otok kako bi se uslikali na kopiji Željeznog trona koja čini dio izložbe.

Ako prošetate dalje od samostana, pred vama će se, jedno po jedno, otkriti i druga stoljeća iz otočke povijesti. Krenite uz strmi Rajski put, kojim je i kraljica zmajeva Daenerys išla u potrazi za House of the Undying, i na najvišem vrhu stići ćete do impozantne tvrđave. Nedugo nakon što su redovnici napustili otok, Dubrovnik su osvojile Napoleonove snage. Pomalo razočarani zidinama kao obrambenim sustavom, Francuzi su se brzo upustili u gradnju nekoliko tvrđava, uključivši i ovu. Tome svjedoči njeno ime Fort Royal, iako ju je ustvari dovršila posve druga sila. Naime, samo osam godina nakon dolaska Francuza, Dubrovnik je od njih preuzela Austro-Ugarska.

Tijekom njihove skoro stoljeće duge vladavine, Lokrum je zapeo za oko nadvojvodi Maximilijanu Habsurškom. Kao poglavara austrijske mornarice, u Dubrovnik ga je dovela nesreća austrijskog vojnog broda. Danas na taj događaj podsjeća masivni križ na sjevernoj obali Lokruma, kojim se odaje počast potonulom brodu Tritonu i životima izgubljenim u brodolomu.

Maksimilijan se na prvi pogled zaljubio u Lokrum, kupio ga, i nastavio mu se vraćati mnogo puta. Otok je bio ljubavno gnijezdo za njega i njegovu suprugu Charlotte, pa su i danas očiti tragovi njihove prisutnosti. Charlottin zdenac, gdje se rado kupala ranim jutrima, skriven je u lokrumskoj šumi, a vrtovi južno od samostana neodoljivo podsjećaju na stil i atmosferu lijepih bečkih vrtova. Niti puno desetljeće nakon što je otkrio Lokrum, Maximilijan je poslan u Meksiko gdje je proglašen carem, a nedugo zatim ubijen. Ta se priča često koristi kao dokaz za legendu o ukletom otoku.

No pravu istinu čovjek spozna tek kad nogom kroči na Lokrum; nije moguće da je taj otok uklet, jer dok boravite na njemu osjećaj je naprosto božanski. Kao simfonija prirode, Lokrum opija svakim zvukom: vjetar šušti u krošnjama hrastova i borova, cvrčci cvrče, moćni valovi lome se o stijene, a svako toliko, kričanje pauna koji slobodno lutaju otokom budi vas iz idile i podsjeća na sadašnji trenutak. Kao neka pozornica, Lokrum je pravo igralište za dušu.

Dan proveden na Lokrumu za strane i domaće posjetitelje znači isto – potpuno opuštanje. Obrastao gustom šumom, otok je savršen za duge šetnje; možete se uspeti do tvrđave, ali i ophodati cijelu vanjsku stranu, ili samo lutati mnogim šumovitim puteljcima. Plivati i kupati može se svugdje, od pitome lučice Portoč, do divljih stijena na južnoj strani i nudističke plaže na istoku, sve do Mrtvog mora koje je savršeno za obitelji s malom djecom. Lokrum je idealan za piknike, ali ručati možete i u nekoliko kafića i restorana. Lokrum je mjesto gdje svatko može naći ponešto za sebe, ali svatko će naći taj mir prirode koji nam je toliko potreban da dušu i tijelo vratimo na one osnovne postavke. Prava oaza za sretnike koji ga posjete.