Đardini, dubrovački vrtovi
“Putniče, ovo su ti sigurni tragovi ljudi gdje je prikladno umijeće usavršilo divlju prirodu.”
Natpis u kamenu iz 1502. godine, u Arboretumu Trsteno
Kada u Starom gradu uđete u veličanstveni klaustar Franjevačkog samostana iz 14. stoljeća, odmah ćete primijetiti veliku sliku koja visi na zidu. To je jedan od rijetkih prikaza Grada prije Velike Trešnje, potresa koji je 1667. godine nemilosrdno prekrojio kako lokalni krajolik tako i tijek povijesti. Danas nam ta slika pruža vrijedne uvide o tome kako je Dubrovnik izgledao u svojim ranim danima.
Kao neka gusto uklopljena slagalica, zidinama opasani srednjovjekovni grad bio je dupkom pun zgrada i kuća, jer mu je glavna namjena bila da u sigurnosti zidina udomi što je moguće veći broj ljudi. Zelenilo, kao i vrtovi, tada su se mogli naći samo u samostanskim prostorima, poput onog Sv. Marije od Kaštela na visokim južnim stijenama, ili onoga u klaustru Franjevačkog samostana, koji se i danas ističe predivnim ružama i mirisnim citrusima.
U doba renesanse, Dubrovnik je na vrhuncu kao jaka trgovačka sila i stoga bogat grad. Tražeći utočište od ljetnih vrućina, plemstvo i bogati trgovci grade ljetnikovce izvan zidina. Najčešće se nalaze na obalama pokraj vode, bilo Rijeke dubrovačke i Gruža ili na Elafitima i u Trstenom, a njihove su velike i jednostavne kuće uklopljene u velike, raskošne vrtove; luksuz je baš ono što je unutar zidina nezamislivo.
Drugdje renesansni vrtovi tipično prate geometrijsku formu, ali u Dubrovniku su se oblikom često morali prilagođavati grubom terenu kao vijugavima granicama zemljišta. Kako bi se uklopili u strmine, mnogi su vrtovi građeni terasasto, s docima (vrtnim terasama) poduprtim kamenim zidovima. Kamen, glavni građevni materijal u regiji, koristio se i za izradu ukrasnih elemenata, od stolića i klupica koji se nalaze raštrkani po vrtovima, do ukrašenih pucala (kruna bunara), velikih grasti za cvijeće, kao i fontana, poput one koja se nalazi u dvorištu našeg ljetnikovca Natali.
Najistaknutije obilježje dubrovačkih vrtova svakako je vrtna šetnica nadsvođena pergolom, na kojoj se kroz drvene grede poduprte kamenim stupovima širi vinova loza. Često se nalazi blizu kuće, kako bi se pod pergolom moglo blagovati u hladu, ali isto tako šetati u ugodnim razgovorima i razmjeni misli o ladanju, umjetnosti i stvaranju. Kao i na mnogim drugim posjedima, i naša šetnica u ljetnikovcu Natali vodi do glorijeta, natkrivenog paviljona u kojem vlada mir i puca predivan pogled na more.
Kraj glorijeta se često sadilo jedno od omiljenih lokalnih stabala, ono ljute naranče, od koje se prave ušećerene korice arancini te marmelada. I druga često sađena stabla imala su uporabnu vrijednost, poput šipaka, badema, maslina, rogača i raznih citrusa; impozantna stabla poput čempresa ili palmi, bilo visokih ili niskih, sadila su se blizu granice posjeda kako bi bili izloženi pogledima prolaznika. Nisko raslinje uključivalo je mirtu, planiku, ružmarin, lavandu te ljekovito i začinsko bilje. Od cvijeća je možda i danas najpoznatija Rosa centifolia, lokalno zvana vonjača, ruža od čijih se latica pripravlja liker rozulin.
Neke renesansne vrtove danas je moguće vidjeti u ljetnikovcima koji su očuvani ili obnovljeni, kao Natali. Također, unutar Starog grada danas se nalazi više vrtova zato što su nakon Velike Trešnje neke ruševine jednostavno ispunjene zemljom i pretvorene u vrtove. No, onaj tko želi doživjeti veličanstvenost dubrovačkih vrtova u svoj raskoši svakako se treba uputiti u Trsteno i posjetiti Arboretum. Izvorno ljetnikovac obitelji Gučetić-Gozze iz 15. stoljeća, danas se ti predivni vrtovi protežu na preko 25 hektara, a u njima raste stotine raznih biljki, od izvornih do egzotičnih, kao što su gingko, kineski crni bambus, američka lipa i drugi. Baš tamo, u tom prozračnom vrtu, ponajbolje možemo shvatiti tu iskonsku želju čovjeka da ukroti divljinu i sebi stvori prirodne oaze čijim će mirom nahraniti tijelo, um i dušu.
